Međunarodna izložba mini formata, Rijeka, siječanj 2014.
MINI FORMAT
Što uopće znači format likovnog djela? Je li to nešto o čemu bismo uopće trebali razmišljati? Trebamo li razmišljati o dimenzijama prostora na kojem organiziramo našu likovnu ideju, u ovom slučaju fotografsku? Trebamo, itekako trebamo. Nije isto kada jednu zamisao, sa svim vidljivim i nevidljivim poveznicama, smještamo čas u jednu dimenziju, a čas u drugu. Nije moguće svakom sadržaju po automatizmu mijenjati dimenzije oprostorenja. Duh odnosa i međuodnosa, imaginarnih poveznica unutar sadržajnih elemenata mogu biti narušeni ili gubiti svoje značenje ako radikalno mijenjamo veličinu predstavljanja. Neki autori svoje slikovne zapise koje po automatizmu rade u standardiziranim fotografskim formatima 30 x 40/45, jednostavnom manipulacijom, za potrebe malog formata, smanjuju do mjere 10 x 15 cm ili neke druge manje dimenzije. Nije svaki sadržaj pogodan za sažimanje, za mijenjanje veličine. Sadržaj koji smo smjestili u prostor jedne veličine organizirali smo tako ili smo ga trebali organizirati da on bude čitljiv i jasan promatraču, „konzumentu“. Ako smo to dobro napravili, onda su komunikacijski kanali otvoreni, a kodovi čitanja nedvosmisleni. Ako već definiranu i realiziranu veličinu prostora s određenom unutrašnjom strukturom počinjemo sažimati, smanjivati ili pak povećavati, automatski se mijenja unutrašnja vibracija sadržajnih veza. Kod nekih fotografija mijenja se do mjere da se gubi svaki smisao smanjene ili povećane vizualne predstave fotografske slike od one početne zamišljene i realizirane.
Dakle, čin stvaranja podrazumijeva proces na svim razinama i on se odvija po principu vremenskog slijeda, a nikako u incidentnim ili pojedinačnim postupcima.
Na ovogodišnji natječaj „Mini format“ raspisan u organizaciji Fotokluba Rijeka i Kulturno prosvetnog društvo Bazovica iz Rijeka, prijavilo se 54 autora s 290 fotografija. Tema je bila slobodna i doista su autori po temama koje su obrađivali različiti, a po snimateljskom rješavanju problema malog formata dosta neujednačeni. Imamo niz autora koji razumiju prostor malog formata i bavili su se strukturom i zakonima tih dimenzija, a na drugoj strani imamo autore koji su svoje velike radove smanjili na dimenzije koje zadovoljavaju formalne propozicije natječaja. Oni se nisu bavili posebnostima, stvaralačkim izazovima minijature. Za izložbu sam odabra 64 fotografije i svaki prijavljeni autora zastupljen je s najmanje jednom fotografijom.
Prvu nagradu zasluženo dodjeljujem Stojanu Spetiču, autor iz Slovenije za fotografiju „Vesna“. Slojevitost pejzaža, u raskoši probuđenog proljeća s konjima u meditativnoj pozi čini ovu fotografiju estetski uravnoteženom i dobrom predstavom realne stvarnosti za uživanje. Od istog autora promatramo fotografije „Dvogrba“ i „Ado“ kroz prizmu jednostavne kompozicijske sheme i sadržajno jasnog kadra što je inače problem kod većine snimatelja. Gospodin Spetič u sve tri izložene fotografije, neovisno radili se o portretu začuđenog dječaka ili scenama prirode, siguran je i koherentan u odabiru sadržaja te u arhitektonskoj strukturi slike.
Druga nagrada pripada Tatjani Travica za fotografije „Prema kraju“ i „Šetnja nebom“. I sadržaj i naslov fotografija u duhu su ovih dezorjentirajućih vremena. Prostor fotografije „Prema kraju“ dominantno zauzima trokutasta ploha koja snažno zasijeca kadar i vrši prodor k horizontu. U njoj se zrcali stvarni svijet, koji je izvan kadra. Dvoje šetača u hodu prema „kraju“ protuteža su predstavljene iluzije lijeve strane. Fotografija na način prikazane scene nosi bolnu sudbinu ovovremene stvarnosti. Autorica vrlo suvereno vlada strukturom kvadratnog formata, to pokazuje i s fotografijom „Šetnja nebom“; neuobičajeno niski horizont po kojem šeću siluete ljudi, svako u svom smjeru – kao aveti. Cijelu scenu natkriljuje otvoreno nebo, blago namreškano oblacima u svom donjem dijelu, taman toliko da podcrta dramatičnost izgubljenih šetača.
Treću nagradu dodjeljujem Darku Moharu za fotografije „Jutro u luci 3“ i „Jutro u luci 6“. Na fotografijama dominiraju inventar i rekvizitarij teretne luke gdje se obavljaju manipulativni poslovi oko transporta tereta. Ljudi su na ovim fotografijama prisutni u mjeri da naprave logičku, psihološku i duhovnu povezanost cijelog ambijenta kadra. Autor snimku „dorađuje“ u programima za obradu fotografija i konačni izgled je dio scene u boji, a ostatak je preveden u crno-bijeli registar. Ovim postupkom miješanja boje i crno-bijelog unutar kadra, on nas vodi kroz sadržaj fotografije s naglaskom važnosti i značaja pojedinih dijelova snimljene scene. Autor zrelo razmišlja o fotografiji kao autonomnom umjetničkom produktu.
Posebno priznanje zaslužuje Igor Brajdić za fotografiju „Crkvica u maslinjaku“. Autor nije snimio samo klasični pejzaž, već je u ovom slikovnom zapisu sublimirao dvije kulturološke i civilizacijske konstante: maslinu i religiju. Autor je ono nevidljivo ali prisutno učinio snažnim i presudnim za percepciju ove fotografije. Položaj snimatelja u odnosu na prostorne elemente – drveće maslina, sjene, bijelu, nevino čistu crkvicu te bočno osvjetljenje cijele scene, doprinosi mitskoj snazi značenja prostornih znamenja. Gospodin Brajdić uz fotografiju prilaže i tekst kojim opisuje snimljenu scenu, te svoj stav i emocionalni odnos spram motiva u civilizacijsko-povijesnom kontekstu. Autorov tekst izlažem kao integralni dio ove fotografije.
Za umjetničke dosege fotografskog rada diplome dobivaju: Dario Jurjević za fotografiju „Autoportret“, Zoran Mirošević za fotografiju „Wait for me!“ i Zdenko Vukelić za fotografiju „Predah“.
Pohvalnicu za svoj rad dobivaju: Vladimir Major za fotografiju „Trenutak opuštanja“, Tomaž Penko za fotografiju „Eden in edini“ i Jerko Gudac za fotografiju „AQ4“.
Selektor izložbe:
Borislav Božić, prof.