Tekst za knjigu “Drvo priča”, Mire Jurković
Siječanj, 2008.
ČOVJEK
Koliko straha i istovremeno koliko udivljenja prije stoljeće i pol, i još nešto više, kod prvih javnih fotografskih prezentacija. Strah je proizlazio iz bojazni da će slikarstvo nestati, biti bespotrebno jer sad je tu novo čudo-fotografija; fotografija koja bilježi vizualnu stvarnost baš onako kakva ona jest. I zbog te odlike da fotografski aparat prenosi, „uzima“ točno ono i onako što je ispred objektiva, time je fascinacija fotografijom bila veća. Ubrzo se, poslije prvih iskustava, shvatilo da nije bilo dovoljno imati tu tehničku spravu da bismo pravili fotografije vrijedne pažnje. Trebalo je još nešto, nešto što će fotografiju privesti tim božanskim prostorima koje zovemo umjetnost.
Danas je skoro postao standard imati fotografski aparat – digitalni, pa čak i na mobitelu. Slobodno se može ustvrdit da nema toga tko danas ne snima. Naprosto smo dnevno zasićeni i prezasićeni fotografijama kojekakvih sadržaja s ciljanim namjerama. I u toj kritičnoj točki pomasovljenosti snimanja, otkrivamo što je još potrebno snimatelju osim te male tehnološki savršene sprave da čini fotografije vrijedne pažnje. U taj kontekst, smišljenog i nečeg višeg što je fotografiji potrebno osim pukog „škljocanja“, s pravom možemo smjestiti ciklus fotografija Mire Jurković u kojem naša autorica propituje DRVO. Drvo, stablo u prostornom kontekstu Gorskog kotara i Primorja. Mira Jurković istražuje i fotografira moguće prirodne datosti i interesantnosti pojedinog stabla, a ustvari ulazi u psihološko-emocionalni prostor interpretacije čovjeka. Vidljivo je to i dokazivo iz samih naziva pojedinih snimaka „Jednoruki“, „Čvrst i postojan“, „Skriveni promatrač“ … Polazište jest drvo, ali Mira Jurković tka i veze najtananiju priču o tom svetom biću zvanom ČOVJEK. Ne, ovdje nemamo u klasičnom smislu portrete autoričinih sumještana na čijim licima i tijelima možemo iščitati svu težinu težačkog života i protok bremenitih vremena. Autorica vrlo suptilno i s visokom dozom obzirnosti i pažnje pridodaje i iščitava sve te osobitosti konkretnog – svog goranskog ili primorskog čovjeka, samoniklom stablu u šumi ili odnjegovanom drvetu u vrtu seoskog imanja, ili okolišu kakve gospodske kuće. Da, u fokusu interesa naše autorice je svakako čovjek ispričan kroz promatranje stabla, drva koje se u umnoženosti svog postojanja bori za opstanak sa svim nedaćama prirodnih i inih kataklizmi. I čovjek istu takvu sudbinu ima.
Ako načas ovaj niz fotografija promotrimo kroz prizmu pretkršćanskog čovjeka za kojeg je drvo bila svetinja, jer je u njemu prebivao sam Bog, onda je jasan taj odnos pun strahopoštovanja i divljenja naše autorice spram odabranog i snimljenog stabla. U tom istom pretkršćanskom vremenu drvo je, radi svog prirodnog ciklusa smirivanja u jesen i novog rađanja u proljeće, bilo simbol plodnosti. Značilo je prirodni nagon za održivošću. To je nova vrijednost koju otkrivamo u ovom ciklusu Mirinih fotografija koje u tom prenesenom značenju govore o muci, borbi i trajanju čovjeka opisanih prostora. Priča ispričana na ovakav način izlazi iz lokalnih okvira i poprima vrijednost i ljepotu sveopćeg, univerzalnog. Dakako, stvari promatrane ovako, a trebamo ih i moramo promatrati ovako, imaju svu simboliku i poruku iznjedrenu iz ovog goranskog ili primorskog DRVA s kojom se može poistovijetit ili prepoznati kakav stanovnik tirolskih, sibirskih ili kanadskih šuma. Naravno, i kršćanska mitologija poima drvo kao simbol stalne borbe, spoznaje, muke i opstanka. To su skrivene, nevidljive razine koje su prisutne u Mirinim fotografijama snimljenim na hodočašćenjima šumama i šumarcima Gorskog kotara i Primorja, a misleći i promišljajući čovjeka neuništivog i održivog za vječna vremena.
U svakom slučaju autorica se kreće geografskim prostorom svojih predaka Gorskog kotara i Primorja prožeta kozmičkim vrijednostim bića zvanog ČOVJEK. Ljudi ovih krajeva bili su oslonjeni jedni na druge radi kompatibilnosti svojih proizvoda i njihov odnos na razini trgovine održavao je život mogućim. Zato je taj fizički prostor kod naše autorice na mentalnoj razini poprimio duhovno značenje.
Fotografski aparat u ruci Mire Jurković nije puka igračka, nego je produženi dio njene svijesti, njene emocije i iz tog razloga fotografije koje su pred nama nisu gola faktografska činjenica, već su cijela galerija različitih osobitosti i karaktera ljudi koje autorica nosi i prebire u sebi. Neobično i originalno, snimajući drveće, ispričana je priča o ljudima kroz fotografsku sliku i zato ova kolekcija fotografija ima vrijednost javnog pokazivanja.
Rijeka, siječanj 2008.
Borislav Božić, prof.