Izložba je bila u Galeriji Palach u rujnu 2012.
O aktovima Morene Kvaternik
Brzim pregledom povijesti umjetnosti uočava se skoro dominantna prisutnost slika golog ljudskog tijela. Ova usmjerenost ka ljudskom tijelu izgleda ostat će i u buduće interes svih umjetničkih praksi. Dakle, tema je vječita i stvar je smo načina pristupa temi i u kojem kontekstu autor temu propituje. Često su ovu temu pratili prijepori koliko razotkriti tijelo i na koji način ga pokazati. Razne dogme kroz povijest uzimale su si pravo i propisivali recepte kako se odnositi prema tijelu. Pa i umjetnici raznih provenijencija usmjeravani su na kojekakva pravila kod rada na aktu. Cilj svih tih uputa je nešto sakriti, a što to treba skrivati na ljudskom tijelu? U stvari pitanje treba postaviti ovako: Da li je tijelo za javnu ili intimnu pažnju. Morena Kvaternik nema tih dilema, ona je jasno definirala prostor svojih aktova. Prostor je meditativno intimnog ozračja. Fotografije aktova Morene Kvaternik su male personalne slikovne priče koje za čas intimiziraju našu komunikaciju. Morena pristupa tijelu s pažnjom trajne idealizacije čeznutljivosti. Svaki njen pogled ili fotografija reducirani su fizičkim preprekama, staklom, vodom ili kakvim transparentnim materijalom. Taj prirodni filtar baš je morao biti na putu između pogleda i tijela. Nije to samo fizička brana više to ima značenje nekog mentalnog reduktora ili filtra za postizanjem nježnosti i poetičnosti snimanog motiva. Pa i veličinom izloženih fotografija autorica nam jasno poručuje da promatranje ovih tijela nije za grupnu ili kolektivnu akciju. Ovdje samo i isključivo treba uspostavljati personalne komunikacijske kanale te se prepustiti intimnoj asocijativnoj atmosferi. I gle čuda ove fotografije su neka vrsta putne karte koja nas vodi kroz nas same i na diskretan način izlistava nam naš spomenar. Mrak je i tijela se tek naziru ili samo konture trepere kao da će svaki čas nestati u mističnosti tame. Neće nestati dok god čovjek ima potrebu da sam sebe propituje. Morena je propitala i sebe i nas kroz niz ovih aktova na način da dok promatramo njene fotografske opservacije ponovno zavirujemo onako voajerski u sebe ili možda u nekog pored nas?
Borislav Božić
Rujan, 2012.