Izložba fotografija Nede Rački, dobitnice nagrade Grand prix na Međunarodnom natječaju Treći element.
Rijeka, Galerija Principij, svibanj 2012.
SASVIM OBIČAN DAN
Sasvim običan dan. Sve je obično, pojedinačno, sve je poznato. Mnogo tih znanih pojedinosti u nekom novom odnosu. Nedinim umijećem ta izdvojenost daje novu stvarnost u formi fotografske slike. Svaka snimka prožeta je unutrašnjom dinamikom, pokretom, sve se giba. U kadru je, skoro po pravilu, prisutan čovjek koji ne miruje: ili hoda, ili nešto radi ili je pak dijete u igri. Cijeli koncept sasvim običnog dana u Nedinim fotografijama nosi u sebi nesvjesno duh i viziju bauhausovske fotografije koju je promovirao Laslo Moholiy Nagi. Svestrani umjetnik i strastveni fotografski autor Moholiy Nagi još je davnih tridesetih godina prošlog stoljeća mudro zaključio kako fotografija može stvoriti novi način gledanja na vanjski svijet što je ljudskom oko nedostupno. Čini mi se da su upravo to ova vremena u kojima se tako dobro dokazuje kako fotografija, ali ne svaka, već ona izmjerena i odrezana objektivom i okom znalca, baš otkriva novu vizualnu stvarnost.
Neda Rački nam na jednostavan način otkriva i grad i fotografiju uzimajući ponajbolje i od jednog i drugog i podastirući nam je u formi sasvim običnog dana. Poetičnost nove vizije je što se naša autorica vraća klasičnoj mjeri, klasičnom fotografskom rezu. Ona na najbolji način baštini tradiciju dobrog balansa svjetla i sjene čiste kompozicijske strukture u vrlo dinamičkoj uzajamnosti uhvaćenih elemenata. Izdvojeni prizori su često interpretirani iz gornjeg rakursa što svakako može imati nekoliko tumačenja. Takav način gledanja autoru daje veću mogućnost za čvršće komponiranje kadra, a bitno je i to da je u tom položaju i odnosu spram snimane scene snimatelj neprimjetan. Izvan vizure je prolaznika i šetača ulicom. To je lijep i pozitivan osjećaj voajerizma autora spram motiva. Ulica je konstanta Nedinih fotografija. Ovo je fotografska priča o gradu, o Rijeci u kojoj izostaju sve premise što ih nosi suvremeni grad ili današnje poimanje grada, grada vječitih i kontinuiranih gužvi, neuroza i napetosti što ih čine uzajamnost ljudi i ulice. Autoričina priča o našemu gradu jest grad i prostorni ambijent koji odmara. To je prostor koji želimo. To nije dan koji mi poznajemo, to nije urbana uzavrelost koja je bespoštedna i koja nas troši. Nedina Rijeka je tiha poezija, nježna, koja se u pola glasa izgovara voljenoj osobi. Ona nam otkriva naš grad koji beskrajno volimo, ali ga u dnevnoj trci i ne prepoznajemo. Ovo je grad koji hoćemo. Scene grada, scene čovjeka i grada, djeteta i grada srezane okom i objektivom Nede Rački prekrasni su soneti spjevani fotografskom slikom. I čovjek i grad na njezinim fotografijama se vole i uzajamno se hoće. Kako je dobro kada netko dođe u vaš grad i slikom vam pokaže kako se vi i vaš grad volite…
Trideset crno-bijelih soneta satkanih rimom urbanih grafizama; čas su to vrlo dinamični ritmički kolopleti dugih sjena hodača i popratnog uličnog inventara, a čas snagu fotografske slike čine nacrtane strukture prometnog znakovlja na cesti. Humaniziran je i prostor fotografske slike i ambijent grada kojeg donosi ta ista fotografska slika. U istom duhu su napravljene i fotografije u boji. Niz od četerdeset fotografija začas možemo sabrati u mirnu sliku urbane akcije. Ovaj prisutni paradoks mirnoće i akcije, dok promatramo Nedina uprizorenja Rijeke, pokreće sve naše razine i nanovo nas, sa sjetom, suživljava s otkrivenim gradom.
Svibanj 2012.
Borislav Božić, prof.