Izložba fotografija Tanje Ljubojević “TIJELO” i Nike Petković “SAMI”
Rijeka, Filodrammatica, listopad ” 2013.
TIJELO
Tanja Ljubojević
Tanja je dugogodišnja članica Fotokluba Rijeka. Prve poduke iz analogne fotografije stekla je još u osnovnoj školi. Danas ona sasvim ravnopravno koristi oba sustava – i analogni i digitalni, ovisno o ideji koju želi realizirati. Razumije prostor fotografske slike i suvislo koristi tehnologiju za materijalizaciju zamišljenoga. Tanja nije od onih koji nose aparat pa da od prilike do prilike „škljocne“ i onda bira i popravlja što je snimila, već kontinuirano „misli i domišlja fotografiju“ pa tako stvorenu fotografiju ona samo s aparatom izvlači iz nutrine sebe i podastire je nama. Svojom angažiranošću, sistematičnošću i metodičkim pristupom vodi Sekciju mladih Fotokluba Rijeka i predsjednica je Odbora za mlade.
Na ovoj izložbi autorica istražuje ljudsko tijelo u njegovoj sveukupnosti i kompleksnosti. Višeznačnim pristupom temi i motivu tijela ona sasvim nesvjesno projicira sva simbolička značenja u naš mentalni ambijent. Humanizirala je svoj pogled u poimanju tijela kao najveće blagodati ove civilizacije. Ako je tijelo samo formalni aspekt našeg postojanja, Tanja ga uzdiže, veliča i ne razdvaja od duhovne razine. Ovaj niz fotografskih slika manjih dimenzija, intimističkog ozračja, djeluje kao snažna sentenca i nježni soneti nastali u samoći propitivanja osnovnih egzistencijalnih dvojbi. Polazište ovih fotografija je ontološki okvir. Čak se osjeća energija „majčinsko-terezijanskog“ duha.
Ovdje je tijelo sveta stvar i u duhu je praideje da ono jest stanište duše i da je svaki njegov dio zaslužio pažnju. Tijelo nije samo i nije na vjetrometini ljudske mašte i pogleda; tijelo otkriva tijelo i definira ga kao dimenziju božanske mjere. Prostorom ovih fotografskih slika vlada sinergijska snaga misaonih i stvarnih tijela. Tijela Tanje Ljubojević su etički okviri naših misaonih procesa. Ovo je plemeniti proces nastajanja, gledanja i meditiranja – i autorice i nas samih s njom. Ne istražuje Tanja samo tuđa tijela, već su ta druga tijela uvod u nju samu. Ona sada eksperimentira. Pritišće svoje tijelo o fotopapir radeći otisak sebe u duhu klasičnog fotograma. Ideja se ne zaustavlja na toj skoro pa prozaičnoj razini, već evoluira tako da u mozaik ugrađuje stvarne fotografije dijelova svoga tijela. Ovaj monumentalni mozaik kombinacija je fotograma i stvarnih snimaka i u direktnom je srazu snizom intimističkih, malih fotografija stvorenih skoro pa za jedan pogled. Ovaj dinamični, šokantni obrat – od malog i intimnog do ogromnog i kolektivnog svojevrsni je vrisak i upozorenje da svetost čovjeka mora ostati na ravni nepovredivosti i vječitog slavljenja.
Tanja Ljubojević, Iz ciklusa Tijelo
SAMI
Sam se rađaš i sam umireš, sam dolaziš i sam odlaziš. A što je na tom putu između dolaska i odlaska? Ipak, nisi sam i nisi stvoren da budeš sam. Sve što gradiš, gradiš za sebe i za još nekog. Naprosto si takav i takav moraš biti. Gdje god interveniraš još ćeš ponekog s tim dodirnuti i opet nisi sam.
A Nika s ovom izložbom kaže da si sam, čovječe. Gradiš, stvaraš, oplemenjuješ za sebe, za druge, za kolektiv, a ostaješ sam samcat u tom konglomeratu svega i svačega. Propeo se taj neimar da gradi, da izgrađuje i sve je monumentalno, sve je ulašteno do nezadržanog divljenja. Prekrasni prizori tehnološke, urbane evolucije, potrošačkog standarda, a čovjeka nema. Čovjek se račovječio. Nika snima prizore otvorenog kultiviranog prostora, ambijente grada kojeg je čovjek gradio misleći da ga gradi po mjeri sebe. No, mjera tih prostora je gomila, neartikulirana masa, a ne čovjek. Mnoštvo, gomila se valja i ona ima svoje zakonitosti koje ne prepoznaju pojedinca. Nika nosi intelektualno nasljeđe egzistencijalizma i takvog raspoloženja istražuje prostore grada kako bi interpretirala suvremeno društvo. Sve je više pojedinac odmaknut od drugog pojedinca pa u konačnici i od samog sebe. Sam je… Gledajući ove fotografije, autorica nas pita jesmo li svjesni da smo sami. Ovi prizori raskoši su „lakirovka“ i trenutna fascinacija. Nika se oslanja na osnovnu misao koja preporučuje razumijevanje dimenzija vremena i prostora i u potpunosti razumije društvene procese, interpretira ih i bespoštedno komentira, proriče sudbinu pojedinca zarobljenog u megašoping centrima, prostranim trgovima itd. Ona razumije Lászla Moholy-Nagyija i njegovu misao izrečenu skoro prije jednog stoljeća: „Oni koji ne budu razumjeli fotografiju bit će nepismeni.“
Nika Petković, Iz ciklusa Sami
Autorica u potpunosti razumije ovaj medij i na vrlo jasan i nedvosmislen način tumači društvo u kojem ne pronalazi čovjeka.
Nika Petković naša je dugogodišnja članica, a ovom prigodom valja i reći da je praunuka nekadašnjeg predsjednika Fotokluba Rijeka, g. Petkovića. Rođena je 19.10.1992. u Rijeci, gdje je završila osnovnu talijansku školu i Prvu sušačku hrvatsku gimnaziju. Studira Filmologiju na Sveučilištu u Bologni. Bavljenje fotografijom započinje još u osnovnoj školi, a 2010. godine završava prvi stupanj škole fotografije pri Fotoklubu Rijeka. U studenom 2010. održala je svoju prvu samostalnu izložbu fotografija “MOMENTI” u galeriji “Grinch” u Rijeci. Riječ je o trinaest fotografija koje se ne kreću oko nekog centralnog motiva, već svaka unutar sebe sadrži svoju priču i svaka je zasebna cjelina. U veljači 2011. godine sudjelovala je na skupnoj izložbi ‘’OSOBNO” mladih umjetnika u Grožnjanu s fotografijom ‘’Autoportret”, a u studenom 2011. na Prvom biennaleu hrvatske mlade fotografije u Zadru. Na natječaju Fotokluba Rijeka “Zima” 2012. godine nagrađena je diplomom za fotografiju Mećava. Iste godine sudjelovala je i na izložbi “Fotografkinje “, također u Fotoklubu Rijeka, na salonu “Nove foto- vizije 2012” u Beogradu, u skupnom projektu ‘’Fotografski stereotipi” u sklopu kolegija Povijest fotografije na fakultetu te na natječaju ‘’Zoomirajmo ravnopravnost’’ u srpnju 2012. Ovog ljeta pohađala je radionicu filmske režije u 14. Školi medijske kulture Ante Peterlića u Čakovcu.