Izložba fotografija Uroša Petrovića, Rijeka, Filodrammatica, oktobar 2010.
TAJNE
Što sve može stati u ljudsku misao? Što sve i kako u jednom trenu obuhvati ljudski pogled? Taj vidohvat i bljesak misli naš procesor otiskuje i posprema u memoriju. To nas omeđuje i perpetuira i duhovno i prostorno i vremenski. Način pospremanja, skladištenja i misli i vidohvata ili nas očovječuju ili nas odčovječuju. Zašto jedni jesu, a druge hoće da jesu, a nisu, ostaje vječita zagonetka. Vječita zagonetka i pitalica, o kojoj su napisane čitave biblioteke kako bi se dokučila tajna tog jezička koji odlučuje na koju stranu ode život. Dobro je da napora i truda ima za odgonetavanjem. Beskrajna je sreća sudjelovanja u razotkrivanju tajni. Mislim da će tajne ostati vječitim tajnama. I naša je sreća da je to tako i sreća je uopšte da imamo spoznaju o postojanju tajne.
Uroš Petrović: Tajna, zagonetka, čovjek
Fotografske slike koje čini Uroš Petrović imaju nekoliko značajki koje treba pokušati pročitati i razumjeti. U pojavnom obliku, čovjeka s aparatom u ruci, nema razlike između Uroša ili bilo kojeg drugog fotografskog autora na ovoj planeti. Svi oni imaju to tehničko pomagalo i sve savremene alate u službi da trajno zadrže sliku vizuelne stvarnosti. To je ta zanatska osnova koju manje više nije problem svladati.
Ako pokušamo zaviriti u fotografski album ovog planeta, zaključak je brz i jednostavan. Sve je već snimljeno, a zabluda može biti u pitanju: Čemu više snimati? Čemu se više ponavljati? I doista, u tom nepreglednom fotografskom albumu ovog svijeta mnogi se ponavljaju i prepisuju u najbukvalnijem smislu.
Dakle, sasvim drugo pitanje treba postaviti u ovoj svesnimljenoj situaciji. Kako? Kako nešto što je već snimljeno ponovno snimiti, a da nije preslika, već da nosi epitet orginalnog i vrijednog. Lakoća pravljenja fotografskih slika zbunjuje i zagušuje mentalni prostor promatrača. Kriteriji prosuđivanja su pomaknuti ili su prilagodljivi od prigode do prigode. Svi ti autori, koje stavljam pod ovu kapu „umnožača fotografije“, čine tu istu fotografiju po automatizmu učinka tehnologije koja im je na raspolaganju, a da ni sami ne razumiju suštinu fotografske slike .
Za mnoge je svjetlo nužnost bez koje nema fotografije i najčešće nisu svjesni te nužnosti, dok je Petroviću svjetlo sam motiv snimanja. Petroviću je predio, krajolik kojim šeta scenografija u kojoj prepoznaje život i snagu svjetlosti. Svi svjedočimo činjenicu krajobraza, a Uroš Petrović projicirajući snagu svoga duha u krajobraz otkriva tajnu i donosi jedinstvenu ljepotu simbioze sebe i predjela kojima šeta. Svjetlost na fotografskim slikama koju nam donosi Petrović nije samo fizikalna pojava, već je od autora mišljeno, a i takvo se pojavljuje, kao snaga tvoritelja.
Petrovićeve slike u mediju fotografije odgonetke su s ogromnom količinom radosti što je toliko slobode, ljepote oko nas. Autor nas na dobročiniteljski način vodi, kao roditelj malo dijete za ruku, da prošetamo svojim predjelima i naknadno shvatimo ljepotu koju smo imali.
Bitno i osnovno obiljžje Petrovićevih fotografskih slika jeste da ih on stvara, a ne «hvata» i zato svaka ova fascinacija nosi u sebi neprolaznu snagu metafizičkog. Lakoća i radost njegova stvaranja neodvojivi su dio snimljenih prizora.
U Rijeci predstavljamo Uroša Petrovića s dvadeset dvije fotografije većeg formata kojima autor propituje ljepotu predjela, tj. suodnos svih pojavnih vizualnih senzacija što stanu u jedan ljudski pogled, odnosno vidokut fotoaparata.
Otkrivajući ljepotu i vječitu tajnu u Petrovićevim predjelima spoznajemo ili otkrivamo ljepotu i vrijednost sebe – prošlog ili budućeg, ili upozorenje da se mijenjati možemo i trebamo u svoju jedinstvenost, a nikako da budemo nečija preslika.
Borislav Božić, prof.