IZLOŽBA FOTOGRAFIJA DEJANA MILORADOVA
Rijeka, Galerija Principij, travanj 2014.
OVO JE RIJEKA
Dejan Miloradov je kao dobitnik Grand prixa na međunarodnoj izložbi fotografija Treći element boravio u Rezidencijalnom programu Kamov u svibnju 2013. godine. Nagrađen je s petnaestodnevnim boravkom u Rijeci, tad za njega nepoznatom gradu, sa zadaćom da taj grad interpretira fotografskom slikom.
Doći u nepoznati grad…? Je li nam grad kao grad uopće nepoznat? Po naravi ovodobnog života grad kao fenomen naše civilizacije danas nije nepoznat nikome, prati nas od rođenja. Štoviše, svi ga vrlo dinamično i dnevno „ovisnički“ živimo. Grad sam po sebi, ma o kojem se gradu radilo, ima neka opća mjesta koja prepoznajemo. Polis je polis s unaprijed određenim zadatostima. Za ući u jedan grad i prepoznavati njegove posebnosti treba imati razlog za to, ali ne samo razlog već i umijeće i ljudsku dobrohotnost.
Habitus grada čini suodnos stanovnika i urbano-arhitektonske strukture; ne samo trenutnih odnosa nego i akumulirane energije proteklih vremena. Nesvjesno nasljeđujemo sva namnožena iskustva svoga grada i kroz nas se emaniraju u trenutne projekcije. I naša sveukupnost u sinergiji s gradom ostaje zabilježena za buduće generacije. Ta suptilna povijesna povezanost grada i njegovih građana, taj vremenski slijed svih mogućih turbulencija zrcali se na licu grada. Tu ljepotu opstanka i trajanja jednoga grada valja osjetiti i to je privilegij onih koji stvari osjećati mogu. Osjećati u širini sveljudskog opstanka – nikako uskogrudnoga, sebičnog, pojedinačnog. Grad je niz umnoženosti, grad je kolektivitet.
Treba doći u nepoznati grad i vibrirati na njegovim najtananijim i najtajnovitijim strunama. U tom novomu, nepoznatom gradu valja susretati ljude, otkrivati njihovu čaroliju i suživljavati sebe s njima. Trebamo pričati priču njima o njima i njihovu gradu. To je napor, obaveza, izazov i ljepota istraživanja. Zar ljepota nije jedan od razlog našeg ovozemaljskog hoda?
Gospodin Miloradov temi svog boravka u Rijeci sasvim studiozno i planski pristupa. Dakle, promatra i snima ljude, more, djecu, kišu, portretira slučajne prolaznike, ljude u radu ili u pauzama na radnom mjestu, žene u prolazu, zavirio je u crkve… Prepoznaje opća mjesta našega grada i interpretira ih bez zadrške. Na njegovim fotografijama gledamo znana lica koja mi možda ne bismo nikada snimili jer su tu – naša, svakodnevna, uobičajena pa bismo ih, po toj crti dnevne uobičajenosti, vjerojatno i zaobišli. Ona su Miloradovu nova, svježa i neposredna i, štoviše, on ih izdvaja iz mnoštva da budu dio njegove priče o Rijeci. To je dobro jer nas takav pogled oslobađa popudbine stereotipa. Opća mjesta koja su manje-više prepoznatljiva, ista ili slična u svakom polisu, Miloradov hvata pogledom, proživljava pa tek onda snima. Naš autor prepoznaje i specifične prostore Rijeke, otvorene trgove i ambijent luke. Ti prostori imaju stalni, prepoznatljivi inventar koji je svojom dugovječnošću urastao u identitet našega grada. Kao takvi definiraju Rijeku u njenoj specifičnosti koja je prepoznatljiva i na ovim fotografijama.
Pa i grafit je važan, poručuje nam Miloradov fotografijom na kojoj je natpis „OVO JE RIJEKA“, a koji je napisao pojedinac ili grupa iz subkulturnog miljea. Važnost ove fotografije je svakako u njenoj dokumentarnosti jer dokazuje da je neki anonimus imao potrebu potvrditi identitet grada napisanim tekstom na perifernom mjestu. Grafit je napisan na dijelu stepeništa lokalne plaže. Za identitet grada izgledom je to nevažno, ali u svijesti pojedinca, autora ovoga grafita, jako je važno – toliko da se prostor i sadržajem teksta markirati treba. A uloga fotografije i fotografa nije samo da potvrdi dokumentarnost nekog marginalnog prostora i teksta, već i sama fotografska slika govori da ovo doista jest Rijeka u stvarnom i simboličkom značenju. Stigao je Miloradov u svojim šetnjama i do sportskih terena i u pravom je času uhvatio start utrke riječke mladosti. Znatiželja ga je svratila i u radnje starih obrta kojih uskoro više neće biti. Sve u svemu, Miloradov je dio po dio upoznavao Rijeku i Riječane, a nama ih je ovom izložbom otkrio na nov način.
Borislav Božić, prof.