Videi

GALERIJA JURAJ KLOVIĆ
u galeriji juraj klović
borislav
božić
fotografija STVARNOSTI
STVARNOST I fotografije

Neka su se srodna pitanja razvukla trajnošću i važnošću kroz suvremenost. Konceptualna umjetnost kao da je zaslužna za stvaranje one čudesne poveznice lingvističkih i psiholoških pitanja na polju naših zamjedbi i imanentnih joj pred-znanja. Sjetimo se samo nekih u nizu pitanja što ih je afirmirala unutar značenja slike, gdje se krhko tijelo predrasuda o reprezentaciji nespretno bilo naslonilo na izmještenu bitnost lijepoga. Lavina se pokrenula ranih šezdesetih. Iluziju stvarnoga propitivao je npr. Ernst H.J. Gombrich u djelu Art and Illusion, 1960., njezinu tautolologičnost npr. Joseph Kosuth, u Art After Philosophy, 1969., virtualnost npr. Jean Baudrillard, u Simulakrumi i simulacija, 1981, probleme iznova stvorene stvarnosti npr. Nelson Goodman u Jezici umjetnosti, 1988. i njezinu plinovitost npr. Yves Michaud, Umjetnost u plinovitom stanju, 2003….
Ali, zamka je danas ozbiljnija nego li se može zamisliti. U starim galerijama (npr. prije nego li ih oboje), konceptualna intervencija današnjeg umjetnika, unosi sasvim nova značenjska iskustva. Iluzionizam nije stvar koja bi se mogla problemski razvlačiti kroz naša umjetnička propitivanja, već je iluzionizam kritično realan, a sofisticirana tehnika i sofisticirana umijeća medija brišu granicu iluzije i stvarnosti. Ne na način da je nedužnost ukorijenila iluziju u vjeri boljeg svijeta, već se nevjerna iluzornost ukorijenila u stvarnosti, pa se promiče priča o umjetnosti kao (ne)vidovitoj u tom pogledu. Estetika je afirmirala novi paradoks na tankoj granici komunikacijske i vrijednosne inflacije. Ružno se maskira u Lijepo ne bi li ušlo na mala vrata jezika i tržišta, istiskujući Lijepo što se maskiralo u Ružno ne bi li razbudilo uspavane empatije čovječanstva. To bi na neki način bilo razmišljanje utemeljeno na asocijacijama Božićeve izložbe. Jer je njegova fotografska izložba galerije u galeriji prije svega asocijativni prostor i vrijeme u temi jezika slike s motivima jedne male galerije netom prije njezina bojenja. Oštećenja (vizualna) na zidu (prostoru) galerije, nastala tijekom rada na minulim izložbama (vremenu) autor problematizira brisanjem granice između njihova opipljivog, realnog postojanja i njihove reproduciranosti u mediju fotografije. Dokument se izjednačava sa stvarnosti samom. Granica prelaska stvarnosti u svoju vlastitu sliku svjedoči suživot živog i neživog svijeta u istoj nevolji nikad varljivijih reprezentacija. Socijalni kontekst slike, načeto je pitanje koje teče, dotičući sliku.

Nataša Šegota Lah