5. Dan povijesti umjetnosti
Povodom 5. Dana povijesti umjetnosti u galeriji Principij 27. ožujka u 16 i 19 sati profesor Borislav Božić održat će predavanje na temu „Povijesni i kreativni aspekt camere obscure“.
Kroz kratki vremeplov razumijevanja fenomena camere obscure predavač će se osvrnuti na stvaralačku platformu fotografske slike dobivene iz kartonske kutije. Fenomen camere obscure bio je poznat kroz cijelu povijest ljudskoga roda. Nameće se pitanje zašto taj prirodni fenomen čovjek nije prije iskoristio ili upotrijebio za pravljenje fotografskih slika, a dio odgovora na to pronaći ćete u predavanju. Također će se i problematizirati što bi ustvari trebala biti stvaralačka fotografija, a što je „puko škljocanje“ kojeg danas ima i prekomjerno.
Tijekom predavanja Božić će demonstrirati snimanje jednom od svojih mnogobrojnih kartonskih kutija, tj. camera obscura. Za ovu prigodu će i galerija Principij bit pretvorena u jednu veliku cameru obscuru. Predavanje je koncipirano tako da bude razumljivo ne samo stručnoj javnosti već i svima ostalima.
Zainteresirani posjetitelji moći će se prijaviti za vikend-radionicu camere obscure.
STVARNA STVARNOST
Na koji način vizualna stvarnost i svijet koji nas okružuje ostavlja otisak u nama? Kolika je vjerodostojnost naše memorije? Gdje su granice naše recepcije te koliko nas i kako određuje perceptivni sustav? Oduševljenje svekolike javnosti fotografskom slikom polovinom devetnaestog stoljeća utjecalo je na proizvodnju što kvalitetnije fotografske opreme. Danas se izrađuje vrlo kvalitetna i precizna optika tako da s njom, u tehničkom smislu, možemo načiniti fotografiju besprijekorno oštru i bogatu s nevjerovatnom količinom detalja. A ako k tomu još pridodamo i blagodati digitalne tehnologije, onda su mogućnosti doista neslućene. Da li isto tako vidi – gleda naše oko kao što su mogućnosti današnje fotografske tehnologije? Obrađuje li tu istu vizualnu informaciju i posprema naš procesor – mozak kao što to čini fotografski aparat? Razlika je svakako jer su to dva različita sustava. Naravno da se ista vizualna senzacija na jedan način bilježi u nama, a na sasvim drugi način u fotoaparatu.
Pol Gzel: … Ako je umjetnost u interpretaciji pokreta u potpunoj nesuglasnosti s
fotografijom, koja je neosporno mehaničko svojstvo, ona očigledno mijenja istinu.
Auguste Rodin: Ne – umjetnik je vjeran istini, a fotografija laže, jer u stvarnosti se vrijeme
ne zaustavlja, i ako umjetnik uspijeva da stvori dojam neke kretnje koja se
izvršava u trenutaka, njegovo je djelo svakako mnogo manja konvencionalno
od naučne slike u koioj je vrijeme naglo prekinuto(…)
Ovaj razgovor vođen je prije stotinjak godina između umjetnika koji je sjajno prikazao pokret u svojim skulpturama ( Sv. Ivan Krstitelj, Brončano doba itd.) i prijatelja teoretičara umjetnosti Pol Gzela.
U međuvremenu je znanost neosporno dokazala da je gledanje proces i da u tom slučaju oko niti jedan trenutak ne miruje, nego je u stalnoj kretnji. Isto tako naše oko ne vidi oštru sliku po cijeloj površini kao fotoaparat, već je od centra prema rubovima postupno neoštra. Ovaj nedostatak našeg optičkog sustava nadoknađujemo neprestanim i sitnim kretnjama oka u svim smjerovima te je time naš osjećaj da je cijeli prostor koji nas okružuje oštro ocrtan i vizualno jasan.
Ovo su premise od kojih krećem i pokušavam na njih odgovoriti fotografskom slikom načinjenom camerom obscurom.
Osnovna karakteristika slike dobivene camerom obscurom je blaga neoštrina te fina sfumatovska atmosfera. I to je to što je blisko mom senzibilitetu, mom načinu razmišljanja. Zbog duže ekspozicije pokret je zamućen ili čak umnožen pa je, po mom skromnom mišljenju, a uporište nalazim i u gore navedenom i citiranom, takva slika bliža našoj memoriji. Dakle, vizualnu informaciju koju primimo – doživimo, obradimo i pospremimo u naš procesor-mozak, bliža je u protoku vremena produktu camere obscure nego fotografiji načinjenoj savršenom optikom.
Često se pitam, radeći ovakve slike, na koji način taj viđeni i prohodani stvarni prostor ostaje u nama i čini mi se da je u toj našoj „virtualnoj arhivi“ sličan ili vrlo blizak onomu kako to moje „kutije“ bilježe. Naravno, ne zadovoljavam se samo pukim fenomenom uzimanja slika, već pokušavam svakim eksperimentom s veličinom i oblikom te položajem fotomaterijala u kutiji doći do novog iskustva koje će potvrditi, ako ništa drugo, makar moj memorijski kod.
Borislav Božić, prof.
