Mramorna kocka divlje trave
(Drugi način čitanja grada)
Likovni projekt Borislava Božića, koji će se realizirati na riječkom Korzu u mediju fotografije instalirane u prostor, ekološki je i kulturološki zanimljiva prezentacija. Autor na više razina ostvaruje svoju ideju. Ponajprije, on unutar urbanog okoliša postavlja virtualne sekvence fotografije, kako bi polemizirao otuđenost urbanog prostora. Njegov je izbor vizualne poruke, a radi se o fotografijama divljih i samoniklih trava uokvirenih standardnim gabaritima mramornih ploča s kojima je popločana centralna šetnica grada.
Ekrani poljskog cvijeća kao da podliježu drugom kroju forme od one koju uobičajeno pronalazimo na rubovima kultiviranog prostora.
Divlja trava, poljsko cvijeće, korov…samoniklo zelenilo, pripada svijetu nekultiviranih prostora planete Zemlje. To su područja koja nije ljudska ruka i ljudska egzistencija sadnjom i njegom oblikovala kao poželjnu prirodnu matricu, već je oko iscrpljeno redom urednih matrica svoje egzistencije, napose urbanih, pronašlo oazu počinka na prividnom neredu divljega polja. Posebno značajna segment Božićeve izložbe fotografija na tlu, intervencija je u prostor koji se samo nakratko i samo prividno defunkcionalizira. Izložba naime uključuje postupak vađenja jedne mramorne ploče kao bi se iz prirodnog okoliša dislocirao busen divlje trave i prenio u okvir kocke koja popločava šetnicu. Izložba fotografija na tlu time se u mediju proširuje na razinu instalacije, ali paralelno i akcije. Intervencijom publike – šetača, možemo joj bez puno napora priskrbiti i epitet hapeninga.
Smisao likovnog projekta počiva na nekoliko suvremenih tendencija u umjetnosti. S jedne strane radi se o relacijskoj umjetnosti koja traži neposredan kontakt i reakciju publike koja nije ciljana, galerijska publika, već je uzorak situacijski, zadan prostorno vremenskim slučajem susreta. S druge, galerijski prostor se napušta kako izlošci fotografija ne bi bili kontekstualizirani kao estetske činjenice, već iz stvarnosti uzete i u stvarnost položene. Komparacija niza fotografija i stvarnog busena divlje trave u okvirima mramornih kocaka šetnice problematizira već i samu fotografiju kao virtualan čin i upozorava na adaptibilnost oka. Poruka: oko vidi – dakle oko zna; problematizira se ovim činom kao upitna definicija vizualnog iskustva. Oko koje vidi da bi znalo samo je dio ukupnosti iskustva čitavoga bića, pa je busen prave trave, pored fotografije busena trave, pokušaj otvaranja prizora na dvije razine. Božićeva urbana intervencija, ekološki glasno progovara o pitanju otuđenosti naših dodira sa zemljom i našoj potrebi da se odmorimo u prostorima izvan kulture. Ona dakako nije vapaj za ne-kulturom, već vapaj za kulturom koja ne isključuje neposrednost. Duhovita dimenzija projekta počiva na nerješivosti pitanja što je stvarno, a što virtualno. Što je prirodno, a što neprirodno, što je prije, a što poslije…i tako redom.
Da li je naš grad, beton, mramor, neon…da li je sve to prirodno, a priroda od koje smo se udaljili da li je ona u pustopoljini svoje nedostupnosti postala virtualni svijet naših ideja oslonjenih na sjećanje? Ili, sasvim obrnuto, nije li ono čega nema stvarnost, položena samo u imaginarne okvire virtualne slobode našeg urbanog hodanja.
Umjetnost, kako znamo involvira u svakom činu (napose situacijskom, izvan galerijskom) elemente rituala i simboličkog ponašanja, elemente igre i skrivanja u samoj naravi svoga otkrivanja, čak i kada takvi ciljevi nisu intencionalni. U Božićevom likovnom, fotografskom, akcijskom, instalacijskom i intervencijskom, pomalo čak i land artističkom činu, ovi su elementi uvučeni s punom svjesnošću autorske namjere.
Kako se izložba fotografija na tlu ne bi shvatila kao isključivo estetska ili kojim slučajem dekorativna inačica u prostoru zbog bezazlene ljupkosti prizora divlje trave i poljskoga cvijeća, ključan punkt realizacije projekta počiva u konkretnoj iako samo privremenoj i samo prividnoj devastaciji jedne od ploča na Korzu. Upravo u toj ne-fotografskoj kocki prostora smješta se interpunkcija ove izložbe, njezino težište i otvaranje smislenosti izložbi fotografija.
Učiniti prirodu neprirodnom civilizacijski je išlo glatko, neprirodnost oplemeniti prirodom ozbiljan je čin unatoč ljupkosti i nedužnosti prizora u koji priziva.
Nataša Šegota Lah, rujan 2007.