Izložba fotografija Nede Rački u Galeriji Narodnog sveučilišta Dubrava, listopad 2014.

Muzeji 1 a

ZAGREB OTVORENO

Autorski pristup radu kroz samozadanu temu svjedoči  o svijesti autorice i njezine mjere u vlastitom ambijentu.  Jedna od mjera današnjeg čovjeka je svakako grad. Mjeriti se može koliko taj grad sažima sebe u pojedincu, a koliko se artikulira u nedefiniranoj masi. Jesmo li mi dezorijentirane individue koje po naravi urbanog života hoćemo dimenziju grada i to po mjeri sebe u sebi samome? Ili je grad u nama samo privid dnevne datosti s najljepšim  životnim  abažurom  u kojem hoćemo sresti drugoga,  a u toj silnoj želji sretanja razbijamo se o čvrsti okvir samoće? Što li je i kakav grad danas? Nije više grad zatvoreni i opasani urbanitet. Otvorio se već poodavno i proširio svoje prostorno i pojmovno značenje. I svaki je taj grad i velegrad i polis i metropolis u duhu svoje nove datosti otvoren, zagonetan i poželjan. I u svakom susrećemo univerzalnost pa bio to Grenoble, Vladivostok, Prnjavor ili Zagreb. I svaki od njih hoće sebe čovjeku podastrijeti.  A čovjeka, ima li takvog još?

Ima.  Neda s aparatom u ruci, iz dana u dan  poput najdobroćudnijeg voajera,  uspostavlja koordinate čovjeka na mapi svoga grada. Grada Zagreba –  Zagreb otvoreno. Otvorila je Neda mnoga i stvarna, i mentalna i metaforička vrata, zavirila, zabilježila Zagreb. Nije prva, jedna je u nizu, ali nezaobilazna je i važna jer je to napravila u mjeri i u duhu klasične estetike, danas manje vidljive, zaboravljene. Ma ne, nije zaboravljena, već je danas teže vidljiva u mnoštvu i navali aktualnih i do boli agresivnih interpretativnih i kreativnih rezova. Ovo su vremena u kojima se nema spokoja;  vječita je jurnjava i žurba koja nas čini nestrpljivim i površnim. Neda otkriva nešto što jest dio nas i dio nje i njenoga grada. Ona otkriva tajnovitu  i zagonetnu i neizbježnu tišinu. Tišinu koja odjekuje u samoći snimljenih osoba. Nadvija se tišina i gradom i čovjekom i izloženim fotografijama. I lutke u izlozima koje Neda sape u svoju sliku nisu samo hladni inventar, već vrlo životno dišu prisutnu tišinu poput najstvarnijih osoba.   Neda je čuvar onih zadnjih mirnih trenutaka u kojima se pronalazimo i u voljenom gradu zrcalimo kao ljudi. Ona je istraživač, arheolog naših duša.  Uhvatila je i konzervirala tišinu, neovisno jesu li to koncertne dvorane, mjesta duhovne okrjepe, galerije, kafići, napušteni i devastirani industrijski prostori.  Autorica ih s istim pijetetom i uzvišenošću promatra i snima. U najplemenitijoj maniri u njima  pronalazi čovjeka. Izbor motiva te  način interpretiranja kroz crno-bijelu fotografiju potvrđuje da Neda razumije jezik izražavanja koji podređuje početnoj ideji. A ideja je  osobno oživotvorenje grada i čovjeka. Da, uvijek je čovjek tu. Čovjek i njegova samoća, tišina. Izložene fotografije biranim sadržajem i ljepotom kadra ulijevaju vjeru promatraču u opravdanost i neizbježnost suživljenja Čovjeka i Grada. Grada,  otvorenoga  grada,  pa bio on Grenoble, Vladivostok  ili Prnjavor.

 A, ustvari,  to je  Neda, odnosno  Zagreb otvoreno.

Borislav Božić

Listopad, 2014.