Promicanje istovjetnosti
Božičeva trilogija o promicanju istovjetnosti u svakodnevlju završena je ciklusom ogledajućih kocaka nad kojima prolaze uobičajeni šetači. Iza tako sročene, uslojene, nekima možda i nejasne problematike kriju se tri akcije likovnog umjetnika Borislava Božića, ovjenčane zajedništvom smisla u cjelinu. Na ovome mjestu osvrnuti ćemo se na zadnji dio tročlanog projekta koji se granao u dva događanja. Prvo među njima, na Korzu, u Rijeci, ostvareno je pod nazivom Uobičajeni šetači kroz svakodnevlje, a drugo se iznjedrilo iz nužne dodirljivosti (podložnosti prljanju) svakodnevlja pa ga je umjetnik nazvao po doslovnom činu intervencije kao Pranje i ispiranje uobičajenih šetača kroz svakodnevlje.
Kojim umjetničkim sredstvima i s kojom vrstom istovjetnosti Božić gradi priču? Stilski, po pravilu konceptualan, a prema naravi osobnog mu rukopisa intimist začudne osjetljivosti, autor koristi fotografiju u gotovo svakom od svojih projekata. Kao što je u prvom dijelu trilogije fotografirani busen trave insinuirao stvarni u gabaritima granitnih kocki riječkoga Korza, tako je u drugome dijelu, devastirani galerijski prostor na fotografijama, skrivao upravo ono što fotografija prikazuje. U trećem segmentu, nanovo smo na Korzu, na početnoj lokaciji. Krug se dakle, zatvara serijom fotografija šetača snimljenih iz žablje perspektive, na kojima se zrcali stvarno (premda uobičajeno neviđeno) njihove prispodobljivosti. U kadrovima koji zaviruju pod suknje, umjetnik ulazi u dnevno-uobičajeno-asocijativno-kolektivno-nesvjesno. Koje postoji. Koje struji među nama. Koje se odvija i kreće. O kojem znamo sve. I o kojem, naravno, ne znamo ništa.
U sva tri segmenta cjeline, istovjetnost stavlja u relaciju isto stvarnoga s istim prikazanoga. Koja je umjetnička svrha takvog poigravanja?
Prije svega lokacijski korpus: ulica-galerija-ulica; ukazuje na dimenziju socijalno-artificijelno. S druge strane, trava-granit, kao i slika-zid, odnosno, ogledalo-skrivena slika lika, podsjećaju nas na mnogostrukost istovjetnih stvari, odnosno na razliku između općenitog ljudskog zapažanja i umjetničkog fragmentiranja svakodnevnice na razinu činjenice koju interpretiramo. Posebnost viđenog gdjekad, sastoji se u zadržavanju pažnje na viđenome. Grad je gol, baš kao kad je i car gol, ubirući plodove virtualnih slika globalne neuroze. Pa tako, grumen trave u betonu, raspuklina zida u galeriji oljuštenoj od slika i na posljetku pogled na sebe same iz perspektive na koju nismo navikli (donje, žablje, intimne…) propituje (ne)stvarnost, zadržava se na zazoru, razigrava misli o percepciji, i što je najvažnije unosi relacijske šumove između privatnog i javnog, očekivanog i stvarnog.
Posljednja akcija na Korzu, uvjetovala je (nužno) da hodači (prolaznici, uobičajeni šetači) gaze po nedostupnim slikama svoje činjeničnosti. Uslijed tog hodanja (čuđenja, žurenja i šetanja…) zaprljala se podloga stakla pod kojom su bile izložene njihove slike (odozdolne).
Umjetnik, kao na kraju parade dana, poput osobe koja brine o svome činu, završava postupak (projekt, ideju) Pranjem i ispiranjem uobičajenih šetača kroz svakodnevlje.
No, još jedna škakljiva istovjetnost, mnogostruko lična – mnogolična (Janusova) počiva u takvome činu. Istovjetnost pranja i ispiranja u čiščenju vlastite umjetničke ideje, propituje stigme jezika i prijepore komunikacije, istovremeno. Pranjem tako, umjetnik briše prljavštinu s izloženih ploha, dok ispiranjem zatire sjećanje na frapantnu lakoću umjetničkog stvaranja koje nas nuka na grijehove teških misli o ljudima i stvarima.
Nataša Šegota Lah, srpanj 2008.
Ovako je izgledalo kod pranja i ispiranja Uobičajenih šetača kroz svakodnevlje.
