Izložba fotografija Stanka Abadžića u Državnom arhivu Rijeka. prosinac 2010.
PARIŠKI NEDOGLEDI STANKA ABADŽIĆA
Iskustvo je namnoženi život sjedinjen s nasljeđem; od čega uvijek krećemo ili čega se pokušavamo osloboditi kako bismo osvojili nove prostore. Način poimanja i “uzimanja” slika iz prostornog konteksta Pariza je takav da Abadžić nije “zaledio trenutak”, već je svaku stvorenu fotografsku sliku prožeo sepstvom u najplemenitijem obliku. Ta sjedinjenost autora i uobičajenih prizora grada, u ovom slučaju Pariza, trajno živi u beskrajima naših asocijacija. Abadžić je tražio i našao Pariz mjeren čovjekom, a ne onaj iz turističkih brošura.
Strah i predrasuda, nametnuti matricom izlizanog i skoro potrošenog sadržaja turističke i medijske ponude Pariza, bili su dio popudbine Abadžićeva odlaska u Pariz. Pariz izvučen iz turističkog paketa zatvoreni je okvir koji nudi neku vrst lakirovke koja sasvim dostatno zadovoljava efemerne potrebe turista – hodočasnika.
Abadžić je svjestan nametnutog glamura i zato vrlo jasno nosi misao o fotografiji, misao o Parizu i misao o sebi u Parizu. Ovo su tri osnovna punkta, orijentira s kojima naš autor putuje u Pariz i s njima traži i istražuje grad dimenzioniran u mjeri čovjeka. Autor markira Pariz idejom, mišlju i projekcijom sebe u prostor grada te nas na taj način vodi vremensko-prostornom spiralom u jeku i odjeku intimnog.
Nema gužvi, nema jurnjave, nema uličnih turbulencija metropole, već se u fotografskim slikama Abadžićevog Pariza rasprostire mir. Ovi prizori smiruju, ispražnjeni su od površnosti i jurnjave. De Chiricovska atmosfera direktno nas uvlači u prostor slike. Nesputani se šetamo zahvaćenim ulicama, terasama, stubištima i poput kakva djeteta preskačemo i hvatamo sjene. U prizoru je prisutna tu i tamo jedna ili nekoliko osoba, tek toliko da nismo sami dok smo u virtualnoj šetnji.
Kadar je strukturiran mjerom i estetikom starog majstora. Dramaturgiju slike gradi svojim prepoznatljivim pristupom – niski izvor svjetla koji proizvodi duge sjene snimanog motiva u protusvjetlu. Sjena nije samo formalni i dinamički dio slike, već ona na trenutke poprima i metaforičko značenje. Dakle, što je važnije? Što duže traje: predmet ili njegova sjena…? Naravno, ne u stvarnosti i ne u slici, već na otisku slike u nama. Katkada smo samo sjena sjene nečijih želja.
Zaobilazeći povijesnokulturalna uporišta Pariza i svojim snimateljskim šetnjama Abadžić dekodira grad i svodi ga na poznato lice nekih naših trgova, ulica, terasa ….
Sklanjajući se od «fast food» potrošača Pariza, on pronalazi bicikle koji su naslikani na zidu, ili su muzejski izložak, ili su stvarni i u akciji. Bicikli su neka vrst sadržajnog lajtmotiva autorova fotografskog rada. Uz njih srećemo još lutke u izlogu, slike reklama u suodnosu sa slučajnim prolaznikom, detalji cirkuske ikonografije… U kadar, vrlo vješto, uvlači neobične likove kao životni dio urbane scenografije. Dakle, to je motivski inventar koji pratimo u kontinuitetu od praškog mu ciklusa pa na ovamo. Odabrani sadržaji emaniraju snagom reminiscencija davnog doba, doba autorovog djetinjstva.
Abadžić se otklonio od poznatih destinacija i istraživao je, kako sam kaže, svoj Pariz i zato je u naslovu pojam nedogledi tj. beskraji. Način na koji je on uprizorio Pariz nedostižan je i nedogledan putniku kakve turističke skupine. Ovo su dogledani beskraji sinergijskog odnosa Stanka Abadžića i Pariza.
Borislav Božić, prof.
Prosinac 2010.