IZLOŽBA FOTOGRAFIJA ŽELJKA JURČIĆA I IVICE RAJČIĆA
Rijeka, Galerija Principij, svibanj 2014.
Praznik rada. Praznik čega? Da, danas se slobodno možemo upitati, u vremenu snažno oprostorene ideje i prakse neoliberalnog i korporativnog kapitala, u vremenu koje ne poznaju kulturu rada, već vrijeme koje ima mjeru novca i kapitala kao osnovnog hijerarhijskog sredstva društvenog pozicioniranja, što se slavi ili za što se zalažemo? Možemo li uopće govoriti o kulturi rada s obzirom na današnju pojednostavljenu strukturu društvenih odnosa? Globalno gledano, struktura je društva vrlo jednostavna – jednih je malo i sve manje, a u posjedu imaju sve više kapitala, a drugih je većina i svakim danom ih je sve više i oni skoro pa nemaju ništa. Jedan dio velike većine je u privilegiji da nešto radi, ali isključivo po diktatu i želji one male manjine. A oni koji ne rade vjerojatno su civilizacijski višak i sve što im ostaje jest da obilaze burze rada, da prosvjeduju ili su u redovima pučkih i socijalnih kuhinja. Sve je ovo posljedica ideoloških, a time onda i ekonomskih mijena zadnjih desetljeća dvadesetog i početka dvadeset prvog stoljeća. Profit je postao cilj jedne male manjine.
Prostorno znamenje ovih ekonomsko-financijski turbulentnih vremena jesu i napuštene, prazne tvorničke hale. Tako je rad u svom osnovnom obliku nestao ili je promijenio svoje mjesto ostvarivanja. Nekadašnja, industrijski snažna Rijeka postala je opća odrednica zaštite industrijskih ostataka. Kad nismo mogli sačuvati rad, dobro je da čuvamo mjesta gdje ga je nekad bilo. Čuvajući industrijsku baštinu, čuvamo važan dio genetske matrice ovoga grada. Čine to institucije kojima je to u naravi osnovnog posla, a uz njih su i udruge koje sav svoj angažman temelje na otkrivanju, čuvanju i promoviranju nekadašnjih radnih ambijenata. Ostatci industrijskih prostora sada se percipiraju novim značenjem, značenjem kulturnog dobra. Dogodila se tranzicija, kao i u mnogočemu drugom, u ovim neposredno prošlim vremenima – iz jednoga u drugo značenje.
Niz je pojedinaca koji ne pripadaju institucionalnom okviru djelovanja, već svoje ideje ostvaruju tiho i neprimjetno, samozatajno. Njihovo djelovanje motivirano je osobnim propitivanjima sebe u životnom i radnom okruženju. Govorim o Željku Jurčiću i Ivici Rajčiću, privilegiranim sretnicima, jer oni rade, ostvaruju se u važnoj životnoj dimenziji koju mnogi danas na žalost samo sanjaju, iščekuju i nadaju se. Željko i Ivica prijatelji su s posla, a u slobodno ih vrijeme povezuje i fotografija. Fotografske teme su im najčešće radni prostori – i ovi danas vrlo živi i dinamični ili oni već odavno zaboravljeni i napušteni. U svakom slučaju to je neka vrst propitivanja rada kroza zatečeno stanje u prostoru. Oni svojim fotografijama ne kritiziraju, ne plaču nad „razbijenim krčagom“, već naprosto snimaju i dobiveni materijal obrađuju do mjere kad se surova stvarnost napuštenih i devastiranih prostora pretvara u vizualni sonet. Ovisno o promatračevu iskustvu i o promatračevom odnosu spram društva i društvenih odnosa, sadržaji fotografija mogu poticati različita emocionalna stanja. Mogu u nama usmjeravati i oblikovati stavove. Htjeli mi to ili ne, i Jurčićeve i Rajčićeve fotografije nisu samo zapisi trenutnog stanja prostora, već vrlo jasno kodiraju tehnološke mijene te interaktivni odnos ideologije, kapitala i politike. Naprosto nose u sebi aktualnost vremena. Naši autori ne snimaju s pozicije društvene kritike, iako i taj plan u njihovim zapisima vidimo, već je njihov prvenstveni interes zabilježiti rad kao najplemenitije svojstvo čovjeka. Izložene fotografije ni najmanje ne prikazuju surovost ili težinu rada, ili nehumanost radnog prostora. Naprotiv, oni snimljeni materijal oblikuju i dorađuju do točke poetičnosti. Organiziraju unutrašnji prostor slike u preciznoj mjeri pisanog soneta. Ovo jesu vizualne poetičnost, ovo su slikovni soneti. Neovisno radili se o detalju koji svjedoči neku davnu tehnologiju /Jurčić, Zakovice/ ili o napuštenoj tvorničkoj hali /Rajčić, Riječka filharmonija/, u konačnici u njima vidimo umnoženost humanih vibracija.
I Željko Jurčić i Ivica Rajčić su dobar primjer hobističkih aktivista, ljudi koji samosvjesno žive prostor i vrijeme u kojem jesu. Taj svoj odnos i osobni stav bilježe fotografijama koje javnim izlaganjem izlaze iz osobnih i privatnih potreba. Sada postaju važan svjedok odnosa pojedinca spram života i rada ovog vremena te povijesne i prostorne popudbine kao kulturnog dobra ovoga grada. Tema njihovih fotografija nije trenutni populizam, već naprosto oni ovu temu žive, promatraju i istražuju „iznutra“. Obojica su radno aktivni i u statusu su proizvodnih radnika, a to znači da oni teme koje obrađuju i razumiju. Pokazuju interes za istraživanjem i eksperimentiranjem digitalnom i analognom fotografskom tehnologijom. Eksperimentiranja nisu puka znatiželja, već su u službi osobne interpretacije snimljenog motiva. Motivi su različiti, ali uvijek na tragu teme rada. Autori su, snimajući napuštene industrijske ambijente, napravili mali vremeplov industrijske baštine Rijeke. Uz ove poetične fotografske zapise male povijesti riječke industrije, izloženo je i deset značaka riječkih tvornica. Značka je mali dodatak koji se s ponosom nosio kao znak pripadnosti ili opredijeljenosti instituciji, društvenoj ili ideološkoj grupaciji. Zaticala za rever sakoa kao znak raspoznavanja, a u nekim je tvornicama, ovisno o boji značke, označavala i hijerarhijski položaj radnika. Uz fotografije i značke izložene su i fotografije ploča s natpisima riječkih tvornica. Izložba po svom duhu i ideji slavi rad. Planirana je i priređena u spomen na Međunarodni praznik rada.
Naši autori su važni članovi Fotokluba Rijeka jer žive svoje članstvo u duhu plemenitog hobističkog odnosa spram fotografije. Nisu ga profesionalizirali i time razbili ljepotu i čaroliju stvaranja. Njihov rad, fotografski rad, rad je bez balasta i tereta – slobodan je i misionarski uzvišen…
Travanj, 2014. godine
Borislav Božić, prof.