Doručak
Doručak je prvi dnevni obrok, prijepodnevno objedovanje i, kažu, najvažniji. Objed je važan zbog naše same fizičke održivosti, a ovaj prvi u nizu zato što nam daje početnu tjelesnu snagu za sve aktivnosti koje slijede. No, objed je i više od toga, makar bi trebao biti, posebno onaj obiteljski. On se u ovim vremenima mjerenim korporativnim kapitalom izgubio, naprosto je nestao. I ne samo objed, štošta se toga promijenilo u sveopćoj strci i borbi za golu egzistenciju. Pa i nedjelja nije više sveta u smislu obiteljskog okupljanja, posvećivanja jednih drugima. Naprosto, nemamo više vremena sresti drugoga, ma ne samo drugoga, ne srećemo ni sami sebe više. Dakle, nema nas, skoro pa nas nema. Ima, ali virtualno, nestvarno, svi smo u nekoj velikoj iluziji. Niz se manifestacija odvija virtualno i samo virtualno. To manifestiranje svega i svačega na neopipljivoj razini danas je vrlo jednostavno ostvariti. Dovoljno je da budemo spojeni na internet i cijeli svijet je u našim rukama, a i sebe, isto tako u trenutku, cijelom svijetu možemo dati. Čemu onda uopće osobni kontakt? Zašto uopće sretati nekoga? Niz je pitanja koja traže temeljite i ozbiljne rasprave, no vratimo se mi doručku – Fotografskom doručku.
Zašto uopće Fotografski doručak? Skupne izložbe u pravilu se organiziraju na raspisani natječaj ili na poziv i to ne podrazumijeva međusobno poznavanje autora. S obzirom da je tema Rijeka, grad u kojem živimo i djelujemo i da izložbu poklanjamo građanima za Dane sv. Vida, bio sam mišljenja da se autori ipak trebaju uživo sresti, popričati, izmijeniti iskustva, naprosto se upoznati. I zato mi imamo već šesti po redu Fotografski doručak.
Prvi Fotografski doručak organiziran je 28. listopada 2007. godine u galeriji Kortil. Još su tri realizirana u organizaciji Fotokluba Rijeka, a dva je priredio Fotosaveza Primorsko-goranske županije: jedan u Delnicama, a drugi na Krku. Iskustvo ovakvih susreta je apsolutno pozitivno i korisno. Autori koji se osobno nisu poznavali, na ovim susretima su se upoznali, izmijenili iskustva i družili se. U dva ovogodišnja susreta, 25. svibnja i 1. lipnja, uz riječke autore bili su i autori iz Krka, Matulja, Lovrana i Fužina – njih ukupno 49. Na izložbi sudjeluje 47 autora.
Fotoklub Rijeka ponovo se pokazao kao mjesto dobrih fotografskih vibracija u koji autori rado dolaze i ostvaruju svoje ideje. I ove godine tema je bila „Rijeka sad i ovdje“. Umnoženost idividualiteta koji svaki za sebe „uzima“ scene grada jeste opseg u kojem vidimo analizu jedinstvenog ambijenta. Uvidom u dio snimljenog materijala te odabirom i koncipiranjem izložbe od 47 različitih rukopisa konstruiramo, sintetiziramo sliku grada – sliku nastalu u jednom danu. Proces snimanja određene teme u nekom smislu jest njena dekonstrukcija, a odabir i slaganje mozaika po principu suautorstva u novu sliku je konstrukcija. Počinje se analizom, a završava sintezom (logički spoznajni put). Rukopisi jesu različiti, ali su temom grada sjedinjeni u ovaj slikovni esej u kojem je tekst čitljiv i koherentan. Nekolicina autora /Bajek, Jakopanec, Primožić, Sindičić, Plišić, Zemanek, Maletić, Kurpis, Kopas, Dokmanović, Vodanović, Spinčić i Čamić/ snimaju detalje koji svojim sadržajem naglašavaju ljepotu urbanih prizora. Dio autora /Kukolj, Budimir, Jerković, Smojver, Žic, Smešny, Mirošević, Travica i Grabar/ prepoznaje prazne prostore grada. Neprisustvo ili izostanak ljudi možemo dvojako čitati – kao naprosto sudbinu nedjelje u gradu ili autorov odnos koji progovara o gradu otuđenosti, opustošenosti. Prazne ulice i trgovi nose simboliku grada koji odljuđuje biće zvano čovjek. Da, i to je grad, grad bez čovjeka. Zatim slijede autori koji prate suodnos grada i čovjeka, nerazdvojivost grada i građanina – dualitet kao uvezana paralelnost forme i sadržaja. To su autori / Ljubojević, Mastrović, Lončarić, Uzelac, Končarević, Herak, Tomulić, Silić, Tanfara, Krasić Nekić, Jurjević, Ivošević, Mataija, Kvajo, Paolo Dukić, Ivan Dukić, Došen. Bartolić, Anić i Turina/ koji donesenom slikom tragaju za živim tkivom grada. Na prizorima njihovih fotografija čovjek „živi i uživa grad“. Svakako treba posebno naglasiti fotografiju Mire Dežulovića „U divnu riječku noć“ . Snimljena je noću, a noću grad vizualno drugačije vibrira. Svako svjetlo ili njegov treptaj potvrđuje i dokazuje čovjeka u gradu. A umnoženost i prikazano blještavilo podsjeća nas da dan nije samo njegov rasvijetljeni dio već mu i noć pripada. Dežulović nam, vrlo diskretno, s ovom noćnom panoramom reče da je Rijeka velegrad. Dakle, doživljaj je nestalna i vrlo promjenljiva kategorija od onoga dnevnog, pustog i sumornog grada. Noć ga kao kakvom čarolijom pretvori u šareni tobogan želja. A prizor riječke luke snimljen iz zraka s nekoliko privezanih luksuznih jahti samo potvrđuje prethodni doživljaj našega grada kao velegrada. Ovaj pogled iz zraka načinio je naš član Želimir Černelić.
Fotografija je medij oslonjen na vizualnu stvarnost koja nas okružuje, a u realizaciji je „ograničena“ vidnim kutom optike. Željko Jurčić snima dva prostorno udaljena objekta i spaja ih u jedinstvenu snimku. Ne zato da bi lažirao prostorne odnese niti da bi pravio neku novu urbanu situaciju, već svjesno i planski iz donjeg rakursa snima elemente dva sakralna objekta, povezuje ih nebom u dramaturgiji gibljivih oblaka. Jurčić je spojio arhitektonske elemente Islamskog centra i Aule pape Ivana Pavla II., dovoljno za razumijevanje simbolike i poruke. I ovo je još jedan razlog zašto Rijeka nije grad, već je velegrad. Tu je i moj doprinos ovoj priči o Rijeci rađen u duhu klasičnog kolaža. Posebnost je što ravnopravno podastirem snimke camerom obscurom i digitalnu tehnologiju. Naravno, valja neke fotografije pročitati i u točki kultnih značenja za ovaj grad, kao što je Ivoševića plaža Sablićevo ili Primožićeva slojevitost riječkih nebodera i rafinerijskih dimnjaka. A Šokčevićeva „Njemačka brza“, s oštro istaknutim kockama koje donose sreću u prvom planu, a u drugom zamućene ruke, nosi u sebi univerzalno pitanje s vječitom dvojbom: Zaigrati igru, igru velegrada ili s mirom usnuti sebe u gradu?
Ovo je samo jedna Rijeka sad i ovdje. Neke druge prilike bit će opet Rijeka, neka nova Rijeka, Rijeka koja se voli, Rijeka koja traje u impresijama svakoga autora ponaosob. A ako ih složimo u ovakav vizualni esej, onda Rijeka jeste moćan grad, grad koji se promeće u velegrad.
Borislav Božić, prof.
Lipanj 2014.