SLIKA LICA – LICE SLIKE

Izložba povodom Noći muzeja, 27. siječnja 2012.  u Galeriji Principij

SLIKA LICA – LICE SLIKE

Slika lica prostorno, vremenski i mentalno dimenzionira portretiranu osobu ali i one kojima je predstava lica namijenjena. Naslikano lice omeđuje prostor emocionalnog, duhovnog, političkog, ideološkog i religijskog korpusa. Predstava lica i kontekst kojem je ta predstava namijenjena u međuzavisnom je odnosu. Ta međuzavisnost može biti snažno emocionalno obojena.
Portret neovisno kolikih je dimenzija i koja mu je funkcija ima svojstvo otvaranja komunukacijskih kanala kao determinanti emocionalne egzistencije. Takva predstava lica ima potrebu da se zrcali u svemu što ga okružuje, a i da u sebi odražava sve one koji ga okružuju. Lice drago, lice neizbježno, lice tvoje u meni, moje u tebi…
_____________
Portret
/franc. portrait, od lat. protrahere objelodaniti, objaviti i od starofranc. pourtaire crtati: engl. Portrait, likeness; njem. Bildnis, Porträt, u starijoj lit. i Konterfai od franc. contrefaire oponašati, odnosno od lat. contra i facere; tal. ritratto/; u likovnim umjetnostima prikazivanje individualnog izgleda određenog čovjeka.
_____________

Portret
Portret je likovni prikaz neke osobe i kroz povijest civilizacije najprisutnija tema u likovnom stvaralaštvu. S obzirom na jako dugu i jednostavnu bipolarnu strukturu društva portret je kao likovni prikaz određenog bića bio rezerviran za božanstva i njihove “izaslanike” na zemlji; pojedince viših ili najviših predstavnika tog istog društva, a nikako za mali i ojađeni puk. To malo, nižerangirano, masovno biće u osnovi bilo je nebitno. Važna su bila u toliko što samo svojim prisustvom dokazuju i potvrđuju važnost, bitnost i neizbježnost ovih višerangiranih. Dakle, imati portret bila je privilegija i moć.

100 A

Iz obiteljaskog albuma /moj otac/

Evolucijom društvenih odnosa i nastajanjem složenije društvene strukture društvena se ljestvica, što se tiče materijalnih dobara, povećala i finije je gradirana. Takvo stanje društva u kojem se kod pojedinca javlja višak vrijednosti nužno producira potrebu dokazivanja kroz različite manifestacije, a između ostalog i oponašanje viših staleških struktura. Materijalne mogućnosti se sve više spuštaju na niže po društvenoj vertikali. Taj novostvoreni višak vrijednosti omogućio je svojim vlasnicima kupovinu slike svoga lika – imati vlastiti portret.
U takvom duhovnom i materijalnom okruženju Pariz su preplavili mali ateljei sitnoslikara portretista. Izuzetno su dobro zarađivali i imali su dosta posla. Želja gospode da imaju svoju sliku-portret bila je u toj mjeri da se nije stizalo zadovoljiti sve klijente, a postojao je i drugi problem. S obzirom na to da se radilo rukotvorno, katkad je sličnost bila upitna. Za olakšavanjem postupka crtanja proporcija pa i sličnosti, mnogi umjetnici toga doba koristili su fizionotras, neku vrst mehaničke naprave koja je proporcionalno umanjivala i prenosila anatomske odnose modela na papir. Ovako napravljene slike-portreti uglavnom su bile hladne i bezizražajne. I osnovni nedostatak ovako pravljenih portreta je što je uglavnom u konačnici bio jedan primjerak. Sve ove “nedostatke” rukotvornih portreta riješit će fotografije.

01 G

Razglednica kupljena na buvljaku

Fimnicollo, 23. V 1910.

Helene 10 ½ Monate alt

Lieber Umberto! / Wie gefällt Dir / Deine kleine Nichte? / Warum schreibst Du nicht? / Seit 8 Tagen ist Tante / Elvira unser Gast. / Wir Grüßen Dich alle. / Deine Schwägerin / Olga

Fimnicollo, 23. V 1910.
Helene 10 ½ mjeseci stara
Dragi Umberto! / Kako se tebi sviđa / Tvoja mala nećakinja? / Zašto ne pišeš? / Već 8 dana tetka /
Elvira je naša gošća. / Pozdravljamo te svi. / Tvoja šogorica / /Olga

Sredina je devetnaestog stoljeća i fotografija se već konstituirala. Prošle su prve faze euforije i čarolije. Prisutnost joj je premrežila većinu viših društvenih slojeva. Teme i interesi su joj se širili, ali portret joj je ostao dominantan fotografskog rada. No, po svojoj cijeni i veličini portretiranje još nije bilo dostupno najširim masama. Dostupnost ili popularnost rješava gospodin Dizdéri genijalnom idejom toga doba. Ideja se temeljila na smanjenju formata fotografije. Smanjenjem veličine fotografije automatski se smanjila i cijena. Ovo je jedna od prvih revolucija u fotografiji čija je posljedica pozitivni socijalni aspekt. Dakle, sada su za mali novac mnogi mogli imati svoj portret. Ne jedan, već automatizmom snimanja najmanje osam, a tehnikom umnožavanja znatno više.

Dizdéri

U to doba uobičajeno je bilo snimati na pločama dimenzija 20 x 25,4 cm i genijalnost Dizdérija je u tome što on na ovoj ploči sada snima osam snimaka. Fotoaparat je imao četiri istovjetna objektiva koja su davala četiri snimka na polovini spomenutog formata. Pomicanjem ploče napravljena su sljedeća četiri snimka. Kontaktnim kopiranjem dobivalo se osam fotografija. Iz kontakt-kopije rezane su pojedinačne snimke na konačnu mjeru 5,5 x 8,5 cm te lijepljene na karton 6,5 x 10 cm. Ovaj novi format nazvan je carte-de-visite i munjevitom brzinom proširio se i planetarno postao popularan u cijelom civiliziranom svijetu. U upotrebi se zadržao do prvih desetljeća dvadesetog stoljeća. Carte-de-visite bila je standardizirana u formatu i metodologiji izrade tako da je donji rub kartona imao otisnut logo i naziv fotografskog studija, a u kasnijem periodu najčešće je bio otisak u suhožigu. Na poleđini su neki studiji imali otisnute sve reklamne podatke: grb-logo, ime vlasnika, ulicu i grad gdje se studio nalazi. Neki su imali samo crnu ili sivu pozadinu. Dakle, to je bila indiviodualnost svakog pojedinog studija. Način izrade carte-de-visite se u načelu nije mijenjao, jedino imamo primjera da je format odstupao od početnih standarda. Vjerovatno iz razloga što su korištene kamere s različitim formatom ploča na koje je snimano. Ističem format carte-de-visite zato što je bio najekonomičniji pa time i najrasprostranjeniji te po formatu najpogodniji za džepnu upotrebu. I još je važno istaknuti da je format bio dovoljno mali, tj. snimljene osobe na njemu dovoljno su bile sitne tako da nije trebalo retuširati. Svaki veći format ili format na kojem je bilo krupnije zahvaćeno ljudsko lice zahtijevao je retuš.
______________
“Retuš / francuski retoucher doslovno znači: ponovno dotaći/. … U fotografiji retušom nazivamo rad na uklanjanju grešaka na negativima i pozitivima, koje nastaju u radnim procesima, a smetaju vjernom prikazu ili estetskom izgledu motiva.”
______________
Retuš može biti optički, kemijski i mehanički. U portretnoj fotografiji najčešće se koristio mehanički retuš po principu pokrivanja ili oduzimanja. Retuš se primjenjivao najčešće radi tonskog ujednačavanja snimaka, radi uklanjanja sitnih nedostataka ili korekcije svjetlosnih akcenata. Princip pokrivanja, a u svrhu ujednačavanja ili mekšeg tonskog prijelaza, radio se grafitnim olovkama, a ako je trebalo intervenirati na cijeloj plohi ujednačenim tonom, onda su se koristili kist i boja. Postupak oduzimanja radio se principom struganja vrlo preciznim i oštrim nožićima.
Retušer je pored dobrog poznavanja fotografskih znanja morao imati i njegovan i razvijen likovni senzibilitet. On je direktno manipulirao likovnim elementima na fotografiji i zato je kod njih bila važna crtačka i slikarska vještina. Svojim radom direktno je utjecao na oblike, svjetlo i sjenu što znači i na konačni izgled fotografije. Iz tih razloga zanimanje retušera u Americi i Engleskoj nazivaju Proces artist. Već sam naziv ovog zanimanja pretpostavljao je likovnu nadarenost.
Znači, stvoren je društveno-materijalni i tehničko-tehnološki okvir za masovno snimanje i korištenje portreta kako za javne, a isto tako i za intimne potrebe pojedinca. Snimane su javne osbe na popularnom formatu vizitke i paralelno se razvijala kultura fotoalbuma za taj format. Nastali su novi kolekcionari koji su sakupljali, razmjenjivali i arhivirali portretne fotografije. Portretna fotografija demokratizirala je društvo u smjeru i duhu tako da se svaka snimana osoba osjećala važnom i bitnom. Sada su i velikodostojanstvenici i obični pučani bili u istoj ravni, imali su sliku sebe. Te nove mogućnosti i dostupnosti fotografije razvile su želju i osjećaj da pojedinac svoj portret poklanja članovima obitelji, prijateljima i nekim drugim dragim osobama “Za uspomenu i dugo sjećanje” i s mišlju i željom “Ne zaboravi me”.

_______________
Subota, 23. prosinca 1865. godine
Ovako je pisao Carles Baudelaire svojoj majci:

“Želio bih rado imati tvoj portret i ta me ideja više nikako ne napušta. U Le Havreu živi jedan izvanredan fotograf, ali bojim se da je to u ovom momentu potpuno nemoguće. Trebao bih biti protiv, Ti se u to ne razumiješ ali svi fotografi pa čak i oni najbolji imaju svoje hirove. U njihovim je očima dobra snimaka ona slika na kojoj su svi nedostatci i nepravilnosti, sve ono trivijalno na licu, vidljivi i pretjerani. Što je slika bespoštednija, to su oni zadovoljniji. Osim toga želim da lice bude veliko barem jedan ili dva palca. Samo u Parizu su sposobni napraviti takvu sliku kakvu imam u mislima, to znači portret koji je vjeran ali posjeduje mekoću crteža. No to ćemo imati u vidu zar ne?”
_______________

Baudelairova misao i želja jasno napisana majci u doba procvata portretne fotografije vrlo je živa i prisutna u kontinuitetu do današnjih dana. Naravno, mijenjali su se modeli i tahnologija pravljenja portretne fotografije. Neovisno o tehnološkoj evoluciji zadaća portretne fotografije, čuvanje uspomene i sjećanja na dragu i voljenu osobu, ostala je ista. Fotografija je po duhu svoje stalnosti snažan i potreban aditiv našoj memoriji. Sjećanja su prigodnjačka, sjećanja su varljiva i nestalna kategorija mentalne aktivnosti. Fotgrafija je dobrodošla i pozitivni je oslonac našeg mentalnog arhiva. Memorijski procesi su redukcionističkog karaktera s idejom zaborava ili idealiziranja pospremljenoga. Fotografija je neumoljiva, ona je korektiv naše nestalnosti i čuvar stvarnog realiteta.

Tu ideju „nezaborava“ imala je i gospođa Dragica kada je petogodišnjeg sina Željka 8. siječnja 1965. godine odvela na fotografiranje u Foto studio „Milan“. Odlazak na fotografiranje bio je doživljaj, zahtijevao je posebne pripreme. Za tu prigodu valjalo je posebno i lijepo se obući, frizuru urediti, svečano izgledati. Odlazak fotografu bio je ritual a nikako običan dan. Posebnost je i u tome što je to Željkov peti rođendan. Važni su bili i datum i događaj i zato ih je fotografski trebalo zabiljžiti. Svi mi kao i Željko Kranjčević Winter prebiremo kuverte, albume, kutije za cipele pregledavajući našu fotoarhivu. Svaka novoizvučena fotografija pojačava u nama uzbuđenje sjećanja. To naše emoicionalno razlistavanje utvrđuje unutrašnje bogatstvo. Taktilni doživljaj portretne slike ima u sebu snagu misticizam koji potire trenutni realitet. Taktilnost je bitna odrednica sveukupnog doživljaja. Fotografija više nije samo dvodimenzionalna papirnata iluzija nečijeg lika. Sad taj komad papira postaje esencijalno žarište našeg doživljaja, maštanja. Slika dragog lica čuvar je nas samih. Fotografija u suodnosu s memorijskom arhivom proizvodi u nama sinestezijska stanja. Istovremenost različitih doživljaja jeste kontinuitet našeg postojanja. Portretna fotografija kodira našu emocionalnu mrežu.
U duhu radosti nezaborava i sjećanja je i sretna baka Jozefa koja na, kako sama kaže, „kavi razgovoruši“ prijateljici lista slike svojih unučica i unuka na iPadu. Jer, eto, mi smo u digitalnom dobu.
Tu radost i ushićenje slike malog djeteta imala je i majka Olga 1910. godine kada je slala fotografiju svoje Helene šogoru Umbertu u Gratz. Razglednica je putovala poštom nekoliko dana. Uz sliku malog djeteta pisana je poruka. I Jozefa sada, listajući virtualne fotografije unučadi, čita napisanu poruke svoje djece. Tehnologija je moćna i bezgranična. Doduše ova nova tehnologija osiromašuje nas za taktilni doživljaj. Trebali nam? Ne znam. Je li dovoljan samo vizualni doživljaj? Ni to ne znam.
Danas više nema potreba odlaziti u profesionalna studija. Danas svi snimaju i dobro snimaju. To im je omogućila tehnologija. Nemamo više svečanost snimanja. Snima se stalno, u svim prigodama. I više nemamo samo nekoliko fotografija drage osobe. Sada je to nebrojeno primjeraka koji nas, ako smo bez kriterija, može vizualno zamoriti. Izrelativiziran je značaj i moć fotografske slike. Ova mogućnost vizualnog umnožavanja nije više samo personalni problem.

Borislav Božić, prof.

 

admin

View more posts from this author
Translate »